Dr režiser Stefan Komandarev: "Zarazio sam se" bioskopskim virusom i nisam mogao da postanem psihijatar

Sadržaj:

Dr režiser Stefan Komandarev: "Zarazio sam se" bioskopskim virusom i nisam mogao da postanem psihijatar
Dr režiser Stefan Komandarev: "Zarazio sam se" bioskopskim virusom i nisam mogao da postanem psihijatar
Anonim

Možda malo ljudi zna da je poznati filmski reditelj Stefan Komandarev takođe lekar. Njegova supruga Nadia Kojuharova je psihoterapeut i sertifikovani psihoanalitičar. Komandarev je diplomirao na Medicinskoj akademiji u Sofiji 1993. godine, a filmsku i TV režiju na Novom bugarskom univerzitetu 1998. Njegova filmografija obuhvata deset filmova, među kojima se posebno izdvajaju "Kuća za pse", "Svijet je velik i svuda vreba spas". popularan". Potonji je osvojio više od 30 nagrada na filmskim festivalima, a bio je i nominovan za "Oskara" za film na stranom jeziku. Dr. Komandarev dijeli svoje viđenje života i medicine sa stanovišta filmskog stvaraoca.

Dr. Komandarev, zašto ste prešli medicinsku praksu na režiju?

- To se dogodilo 90-ih godina prošlog vijeka, kada sam već započeo specijalizaciju iz psihijatrije i radio u ambulanti dječje psihijatrije na Medicinskoj akademiji. Tada smo dobili donaciju kamere, montažne konzole i kasetofona - dosta dobre opreme za svoje vrijeme. Ideja je bila da se snime psihoterapijske sesije, čuvajući anonimnost pacijenata, i da ih koriste za podučavanje studenata. Dobio sam zadatak da snimim ove filmove. Ovo je bio moj prvi dodir sa kamerom. Tako sam se "zarazio virusom" kina i nisam mogao završiti specijalizaciju i postati psihijatar. Ali medicinska profesija mi neizmjerno pomaže u bioskopu kao iskustvo i poznavanje života sa njegove mračnije strane. Sve vreme studija medicine radio sam noću kao bolničar na muškoj psihijatriji na 4. kilometru, a subotom i nedeljom sam bio na dužnosti. Završio sam i mnoge dodatne kvalifikacije kao što su psihoanaliza, grupna psihoterapija. Studirao sam dvije godine kod prof. Toma Tomov za grupnog psihoterapeuta.

Okrenuo sam se psihijatriji jer mi je bilo izuzetno zanimljivo. Od ovih godina poznajem svoju suprugu Nadju Kojuharovu, koja je psiholog-psihoterapeut i jedna od rijetkih pravih psihoanalitičara, jer je završila sve obuke Evropskog udruženja za psihoanalizu. Moji najbolji prijatelji su doktori. Pa, medicina je veoma važan dio mene. I meni se svidjela, volio sam je. Samo što mi je bioskop bio veća strast i napustio sam medicinu.

Naša čitateljica se pohvalila da ste njenom sinu dijagnosticirali autizam prije više od 20 godina. Jeste li još uvijek zainteresirani za ove ljude?

- Ovo su zanimljivi slučajevi. Sjećam se da je tada bio veliki naglasak na porodičnoj sistemskoj terapiji i da je imala dobre rezultate. Tada su mi učitelji bili prof. Rachkova i prof. Nadia Polnareva.

Film "Reinman" govori o čovjeku s autizmom. Da li biste snimili film o ovome?

- Kao neko ko poznaje probleme mentalne bolesti iznutra, uvijek sam pomalo skeptičan u pogledu ponovnog kreiranja ovih stvari na ekranu. Jer mi

koristite klišeje o mentalno bolesnim

“Rainman” je jedan od dobrih primjera, ali velika većina filmova s ovom tematikom traži vanjske efekte i ne prikazuje patnju ovih ljudi. Ne bih dirao ovu temu jer je previše eksploatisana.

Nije li psihijatrija pomalo zastrašujuća, posebno prije nekoliko decenija?

- Strah je dio klišea viđenog u mnogim filmovima da su neki strašni ljudi zatvoreni u mentalnim ustanovama. Nikada nisam video takvu realnost. A u psihijatriji postoje takozvane dobre prakse. Ako se oni poštuju, dobro je i za pacijente i za timove koji s njima rade. Nema mjesta strahu, ima prostora za razumijevanje problema ovih ljudi. Devedesetih je sve više jačala ideja da mentalno oboljeli imaju prava, da se ne izoluju, da bi trebali biti van bolnica i da bi trebali biti što više uključeni u društvo. Izolacija je dozvoljena samo u akutnim stanjima. Lično sam upoznao izuzetno pismene ljude u psihijatriji. Moje tadašnje kolege su, generalno, bile na veoma visokom nivou. Pored prof. Tomova, studirao sam i kod prof. Žablenskog. Oni su već bili u Evropi na nivou medicinske prakse koju su praktikovali. Pa, bilo je primjera ne tako modernih ljudi koji misle. Ali u svim svojim dužnostima ne sjećam se ničega strašnog. Vladala je atmosfera volje za rad na novim modelima. U psihijatrijskom esnafu vladao je entuzijazam.

Kako objašnjavate ovo masovno ludilo Bugara?

- Ovo je sasvim normalna reakcija na ono što se dešava u društvu. 25 godina rušen je sistem vrijednosti u kombinaciji sa destrukcijom obrazovnog sistema, ponižavanjem kulture i nauke. Ne govorim to kao poštovalac komunizma. Ali otišli smo u veoma lošem pravcu. Novac iz bruto domaćeg proizvoda koji je ranije bio izdvajan za kulturu, nauku i obrazovanje sada je smiješan. Rezultat svih radova je

društvo s degradiranim vrijednostima,

sa sve nižim obrazovnim nivoom. To je u kombinaciji sa velikim osiromašenjem stanovništva. Mi smo najsiromašnija zemlja u Evropskoj uniji, ogroman procenat ljudi živi ispod granice siromaštva. To je posebno vidljivo kada se izađe van Sofije. Vidim to jer uz svoje filmove mnogo putujem. Postoje čitava područja koja su postala geta. A zakoni geta vezani su za jednu jedinu stvar - opstanak. Ova kombinacija osiromašenja, drastičnog jaza sa malo bogatih ljudi, nestajanja srednje klase dovela je do toga da mladi i živahni ljudi napuste zemlju. Dva i po miliona Bugara je van zemlje. Ostali su siromašni ljudi i penzioneri. Ogromna grupa društva je u načinu preživljavanja i nema nade za budućnost. Najprirodnija reakcija u ovoj apsurdnoj situaciji za ove ljude je da "puše" malo ili puno. Nije slučajno što smo na prvom mestu u Evropi po depresijama, na rang listi za najnesrećniju naciju.

Kako se vi lično zaštitite od masovnog ludila?

- Pridržavam se nekih pravila mentalne higijene. Jedva gledam TV. Biram izvore vijesti i gledam kvalitetnije evropske filmove, ne pratim ono što nas preplavljuje na TV-u. Oslanjam se na tradicionalni engleski princip "Moj dom je moja tvrđava". Sa decom, sa svojom porodicom, stvaramo neku vrstu zajednice u kojoj

da sačuvate vrijednosti,

koji sve više nestaju u društvu.

Prisustvovali ste rođenju vaše djece. Kakav je osjećaj?

- Dr. Mitko Gunev mi je blizak prijatelj još od studentskih godina, koji je posvećen vođenju rođenja moje dvoje djece. Na prvom, kćerkinom, pokušao sam da izađem kada je sve počelo. Rekao sam, "U redu, sačekaću ovde." Ali dr Gunev je bio nepokolebljiv: „Uđi unutra pre mene! Prvo si doktor, pa onda direktor. Bez pucanja!”. Pa me je uveo u porođajnu salu, odmah sam uzela dijete na ruke, prerezala pupčanu vrpcu. Oba puta je bilo veoma snažno i uzbudljivo. Neverovatno iskustvo!

A jeste li slikali porođaje?

- Ne prihvatam princip japanskih turista koji ne skidaju pogled sa monitora svojih kamera i uopšte ne gledaju u pravu stvarnost. Takve stvari kao što je rođenje djece čovjek mora doživjeti i osjetiti srcem.

Jeste li zdravi i kako brinete o svom zdravlju?

- Kucni u drvo, zdrav sam. I vodim računa o tome šta jedem. Svake subote idem na pijacu gdje ljudi iz okolnih sela prodaju povrće, jaja, meso koje su sami proizveli. Moj drugi princip je sport. Kada sam u Sofiji, skoro svako jutro, nakon što odvedem ćerku u školu, odem u teretanu i tamo provedem najmanje sat vremena. I zaista se osjećam prilično dobro. I dobro sam sa kilažom. Prije nekoliko godina počeo sam da dobijam ozbiljan krvni pritisak od nerava i napetosti. Uspio sam da popravim stvari sportom, mršavljenjem, dijetom.

Jeste li bili u bolnici?

- Prije mnogo godina. Prošao sam kroz staklena vrata i dahnuo. Ali to je samo moj prijem u bolnicu. Imam neke ožiljke od posekotina, ali velika stvar! Pokrpao me je kolega student i drug - dr Stefan Georgiev, koji je u to vreme radio u "Pirogovu". Ali on je takođe osvojio svet, kao i mnogi moji prijatelji lekari. Ponižavajuće je i sramotno za državu da su nastavnici i doktori primorani da idu raditi u inostranstvo ili da voze taksije da bi spojili kraj s krajem.

Preporučuje se: