Zdravka Yordanova: Norair Nurikyan će se liječiti u SAD-u od raka pluća

Sadržaj:

Zdravka Yordanova: Norair Nurikyan će se liječiti u SAD-u od raka pluća
Zdravka Yordanova: Norair Nurikyan će se liječiti u SAD-u od raka pluća
Anonim

Zdravka Yordanova rođena je 9. decembra 1950. godine u Sofiji. Zajedno sa Svetlom Ocsetovom osvojila je olimpijsku titulu u Montrealu 1976. godine. Prvi uspjeh bila je bronzana medalja na svjetskom prvenstvu u Nottinghamu (1975.). Ima svjetsku titulu 1978. na prvenstvu na Novom Zelandu. Osvajačica je dvije srebrne medalje sa svjetskih prvenstava u Amsterdamu (1977) i Bledu (1979). Proglašena je kao sportista broj 1 Bugarske za 1978. Od 1986. radi kao novinarka. Odlikovana je ordenom "Stara planina" 1. stepena za posebne zasluge bugarskom sportu.

Zdravka Yordanova je članica Bugarskog olimpijskog komiteta. Bila je ambasador Bugarske za sport, toleranciju i fer plej pri Savetu Evrope i predstavnik naše zemlje u međunarodnom pokretu „Fer plej“. Od 1991. godine je predsjednik Bugarske federacije veterana sportista. On je godinu dana u upravi bugarskog sportskog totalizatora.

Gospođo Yordanova, imate li neke povrede od vaše sportske karijere?

- Ja sam jedan od srećnih sportista koji su iz velikog sporta izašli bez povreda. Imao sam samo jedan incident gdje mi je pristanište na brani Belmeken skoro okrznulo nogu. Voda je nisko pala, a pristanište sa kojeg odlazimo sa čamcima ostalo je oko trinaest metara na kopnu. Bilo je preko tone i po i cijeli tim se borio da ga podigne i vrati u vodu valjajući ga po ovalnim trupcima. Pristanište je podiglo tridesetak ljudi. Jedva smo ga oljuštili sa zemlje. Ali drvo ispod se počelo vrtjeti i prelaziti preko moje noge kao valjak. Ispustio sam vrisak. Odmah su ga saigrači, koji su se do tada jedva ogulili sa optuženičke klupe, podigli na pola metra od zemlje. Ko zna kakav su užas osjetili kad sam vrisnula. U drugim okolnostima, moja noga bi se pokvarila. Međutim, prst ispod je bio jako mokar i poprimio je oblik mog stopala. U suprotnom je moglo doći do veoma ozbiljnih posljedica. Odmah su mi stavili nogu u ledenu vodu, a zatim su me odveli u ordinaciju u bazi u Belmekenu, gdje su imali svu vrstu opreme. Slikali su se i ispostavilo se da nema lomova na skočnom zglobu i peti, samo ogrebotine na koži. Ispostavilo se da je to bila srećna slučajnost. Samo dva mjeseca kasnije bilo je svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu gdje sam osvojio titulu. Da mi se nešto dogodilo s nogom, to bi značilo potpuni kraj moje karijere.

Tek sada osjećam da je došlo do traume. Noga mi oteče, neprijatno mi je, ovo je loša zaostavština sporta. Inače imam uobičajene tegobe koje iskusi svaka osoba, a kamoli sportisti koji su prošli kroz tako težak sport kao što je veslanje.

Koje su vaše žalbe?

- Bol u donjem dijelu leđa. A oni pozadi su od sjedenja ispred kompjutera, ne toliko od sporta. Iako smo u veslanju izloženi velikom opterećenju i lošoj struji. Na oko 50 cm van vode dolazi do vrtložnog vrtloga zraka pri veslanju koje ide pravo kroz područje struka. Ritmično kretanje lopaticama uzrokuje tendinovaginitis u zglobovima. Ali, hvala Bogu, i ja sam se spasio od ove bolesti. Pripisujem to mojim dobrim genima. Zato što su mnogi ljudi oko mene stalno patili od pleksitisa, tendovaginitisa, problema u kolenima iu svim zglobovima izloženim velikom opterećenju. Ako ste graciozniji, ranjiviji ste. Za mene su stvari bile prilično stabilne. Prije nekog vremena jedna tvoja koleginica je napisala da sam visok pritisak naslijedio od sporta. Ovo nije istina. Visok krvni pritisak došao je sa godinama, sa mojom težinom, ali ne sa sportom.

Zašto ste se udebljali?

- Sama sam kriva za ovo, jer sam mogla nametnuti pažljiviju ishranu. Loša stvar je što

iznenadno prestao veslati

Imam dva takva trenutka. Jedan je nakon Olimpijade - skoro šest mjeseci beskrajnih praznika, nisam ništa radio. Nakon toga, moj prvi trening je bio test na 3200m, na kojem sam pobijedio, ali sam bio umrijeti. Jer ne trenirati šest mjeseci i otići pravo na stazu je strašno i apsolutno se ne preporučuje. Nakon završetka karijere ponovilo se na isti način - dugo sam okrenuo leđa sportu. Povremeno sam skijao, plivao i takmičio se u veteranskim veslačkim disciplinama. Kretanje je apsolutno neophodno, a posebno bivši sportista mora po svaku cenu da nastavi sa sportom.

Jeste li morali ići na dijetu?

- To je problem, nikad nisam bio na dijeti. Do danas sam protivnik dijeta, jer tijelu treba sve. Ako prestaneš da mu daješ bilo šta, u prvom trenutku kada mu to daš, on to gomila, gomila. Dakle, ispravna postavka je kretanje i dijeta, ali ni u kom slučaju dijeta.

Kako vam je dijagnosticiran visok krvni pritisak?

- Slučajno kada sam otišao po ljekarsku vozačku dozvolu. Doktorka koja je radila rezime na kraju me je samo pogledala i rekla da imam visok krvni pritisak, da je barem 170 ili 180. Već zaintrigiran, tražio sam da provjerim i zaista se ispostavilo da je 170. Veoma zabrinut, otišao sam kod kardiologa i otkrili su da moram piti tablete.

Jeste li ikada bili u bolnici?

- Desilo mi se, osim kad mi se sin rodio, imao sam ožiljak na nozi koji je morao na operaciju, a onda sam bio u bolnici. A prije nekoliko godina sam se prehladio i dobio akutnu upalu.

Kakav je vaš utisak o bugarskom zdravstvu?

- I bugarsko zdravstvo i bugarski sport trebaju više pažnje. Počeli su da tonu i sada se čini nepovratnim. Problemi se pogoršavaju umjesto da budu riješeni. Čini se da je to urađeno namjerno, a ne slučajno. Nema dobre volje da se popravi sistem.

Lični interesi dolaze do izražaja, ko će i na koji način imati koristi, a ne šta bi bilo korisno za narod.

Kako objašnjavate da mnogi Bugari traže liječenje u inostranstvu?

- Vjerovatno postoje mnoge mogućnosti da se ovi ljudi liječe iu Bugarskoj. Naši doktori su veoma dobri. Ili svijest Bugara nije dovoljno dobra, ili se neke mogućnosti koje su nam na raspolaganju namjerno skrivaju, ili se stvaraju vještačke administrativne prepreke. Često čujem priče kako se neko ne može ovdje liječiti iz potpuno glupih administrativnih razloga i na kraju nađe način da ode u inostranstvo. Tamo plaća mnogo novca i teško da može dobiti bolje rješenje za svoj problem. Pa, da, u mnogim slučajevima dobije, ali uz veliku cijenu.

Da li je u redu raditi kontinuirane kampanje donacija?

- Ovo nije u redu. U istom trenutku kada čujemo o nevjerovatnim odljevima novca, o raznim šemama i sl., apelujemo na pomoć teško bolesnima, povlačimo tanku žicu saosjećanja. Neko o tome pravi imidž, uključujući i medije, koji sami organizuju takve kampanje. Zašto da se rade donacijske kampanje kada imamo zdravstveno osiguranje i svako treba da ima sredstva za korištenje kada je potrebno.

Na primjer, sada se pravi kampanja da se olimpijski šampion Norair Nourikyan liječi u inostranstvu od raka pluća

- Obavio je mnoge konsultacije u Bugarskoj i dijagnoza je zaista potvrđena. Morao je dodatno istraživati, zbog čega je otišao u Pariz. Očigledno, ni on nije našao drugo rješenje da dođe do ideje da ode na liječenje u SAD.

Je li ovo zadnja prilika?

- Nadam se da nije posljednji, nadam se da će osoba biti bolje. Sada smo zaista odlučni da mu pomognemo i dođemo do dobrog kraja. Potrebno $150,000.

Međutim, bugarska sportska kladionica, u kojoj radite sa Norayrom Nurikyanom, ne mogu li pustiti neki iznos?

- BST ne može samostalno donositi takve odluke, one moraju biti odobrene od strane Ministarstva finansija. Postoji takav prijedlog da se dio potrebnog iznosa izdvoji za liječenje, ali čekamo odobrenje ministarstva.

Konačno - šta vi lično radite za sebe da biste bili zdravi?

- Živimo u prilično teškom vremenu i osoba se mora potruditi da izbjegne depresiju. Zdravlje je prvenstveno pitanje psihičkog prilagođavanja. Kada osoba prestane da živi aktivno i postane obeshrabrena, jednostavno umire. Zato živim dinamično i ne prepuštam se toku. Stalne obaveze me drže dalje. Bavim se veteranskim pokretom, mnogim sportovima i sportistima, tako da sam i sam u stalnom pokretu. Važno je imati planove unapred, osloniti se na sebe. Daj Bože da se svako može osloniti na sebe do kraja svojih dana.

Preporučuje se: